Kako promijeniti svoj mentalni stav u jednom vikendu

...ili: "Kako je pjevanje utjecalo na moj mentalni stav više od knjige"

​Da radim listu svih tema za koje sam ja (ili drugi koji me znaju) mislila da ću pisati o njima, pjevanje se gotovo sigurno ne bi našlo na njoj.
 
Znate, pjevanje nije "my thing".
Plesanje, pisanje, fotkanje, crtanje/stvaranje – to može.
Ali pjevanje?!
Ne.
Ne ide.
Ne zanima me i nemam veze s njim.

​Dosad.

Naime, početkom ljeta sudjelovala sam na seminaru pjevanja. (To je isto rečenica za koju nisam ikad mislila da ću je napisati.) Taj je seminar za mene bio jedno vrlo ugodno, zanimljivo i poticajno iskustvo, a uz to mi je dao i odličan odgovor na jedan od mojih najvećih prigovora jednoj od najpopularnijih psiholoških knjiga i teorija u zadnjih 10-ak godina.
 
Radi se o knjizi "Mentalni stav" ("Mindset") autorice Carol Dweck, u kojoj ona iznosi kako je način na koji donosimo odluke i oblikujemo svoj život u velikoj mjeri pod utjecajem našeg mentalnog stava. Mentalni stav je uvjerenje koje imamo o sebi i drugima, pri čemu su godine istraživanja dovele autoricu do definiranja dva različita mentalna stava.

Jedan je fiksirani mentalni stav (fixed mindset), u kojem smatramo da je količina inteligencije/talenta/sposobnosti fiksna i unaprijed određena. "To nešto" ili imaš ili nemaš. Ili si pametan, dobar pjevač, vješt pisac, odličan _______, ili nisi. Ako se moraš puno truditi za nešto, znači da nisi. Ako imamo fiksirani mentalni stav u određenom području, jako nam je stalo do dokazivanja i obrane svoje pozicije. Bojimo se pogrešaka i sramoćenja, pa se ni ne izlažemo situacijama u kojima bi se to moglo dogoditi, što znači da manje riskiramo i istražujemo nove stvari.
 
Drugi je razvojni mentalni stav (growth mindset). U njemu, naše trenutno stanje je samo polazišna točka. Kroz rad, trud, isprobavanje i učenje možemo značajno promijeniti dobar dio svojih karakteristika i napredovati u njima, a pogreške i nesigurnosti su samo koraci na putu do napretka. Ne, ne može svatko biti vrhunski matematičar, kuhar, pijanist ili baš bilo što što poželi, razlikujemo se po početnoj razini određenih talenata, po interesima, navikama, temperamentu, okolnostima i po još puno drugih faktora. Ali, u srži razvojnog mentalnog stava je upravo mogućnost razvoja i ostvarivanja vlastitih potencijala, za koje često nismo ni svjesni kakvi su sve dok nešto ne isprobamo ili marljivo radimo na tome.

Više o tome možete pročitati u knjizi ili na jednom od brojnih blogova koji su obradili tu temu, jer su ovi koncepti izašli iz užih okvira psihologije i proširili se na područje popularne psihologije i poslovnog razvoja.

​Lako je vidjeti i zašto – jednostavni su za objasniti i prepoznati kod sebe i kod drugih te daju nadu da možemo upravljati svojom sudbinom, da nismo osuđeni na karte koje su nam dodijeljene. ​

Slika: Pixabay

​Ali kao što sam spomenula, imam i prigovor na knjigu. Iako daje brojne primjere iz života i detaljno opisuje oba mentalna stava, nekako sam uvijek imala osjećaj da zapinje na davanju konkretnih koraka kako promijeniti svoj mentalni stav iz fiksiranog u razvojni.
​
​Savjeti koje Carol Dweck daje vezano uz promjenu mentalnog stava uglavnom su sljedeći:
 

• Već i sama svijest o postojanju različitih mentalnih stavova te bolje razumijevanje funkcioniranja mozga može pozitivno utjecati na način na koji ljudi razmišljaju o sebi i svojim sposobnostima.
• Kad se suočimo s preprekama ili odbijanjima, umjesto zaključivanja kako smo loše ili nesposobne osobe, možemo istražiti što možemo naučiti iz tog iskustva te kako naučeno primijeniti za bolje rezultate u budućnosti.
• Svom danu/tjednu/životu pristupati tražeći prilike za učenje i razvoj, radeći pritom konkretne planove kako ćemo nešto postići.

…I to je otprilike to. Malo karikiram – kao što sam rekla, u knjizi ima puno primjera iz prakse (rado ću čuti koji su vama bili najkorisniji!), ali nekako mi ti primjeri nisu bili dovoljni za uvođenje stvarnih promjena u vlastiti život.
 
I tu, sasvim neočekivano, u moju priču ulazi pjevanje. 

​Kroz proces edukacije iz art terapije, između ostalog, otvarali su mi se različiti kreativni kanali, ali naglasak mi je ostao najviše na likovnom izražaju i, u nešto manjoj mjeri, pokretu. Ipak, otvaranje i izlaganje u jednom području olakšava istraživanje i drugih područja. Tako sam ja osjetila znatiželju oko istraživanja vlastitog glasa, pustila da se ta znatiželja "marinira" neko vrijeme i nedavno iskoristila priliku da joj dam prostora za igru na seminaru pjevanja.
 
Radilo se o seminaru pjevanja kod Balde Mikulića, prema metodi Škole za otkrivanje glasa. Prema toj metodi, pjevanje se ne promatra kao rezultat rada pojedinih organa ili dijelova tijela, već kao izraz cjelokupnog čovjekova bića. Pjevanje je povezano s disanjem, tijelom, načinom na koji se predstavljamo u svijetu i razinom izlaganja koju si dopuštamo. Kao što ne postoje kreativni ili nekreativni ljudi, već samo oni koji tu kreativnost (ne) izražavaju, tako i ne postoje ljudi koji ne znaju pjevati. Kako kaže g. Mikulić: ako možemo čuti, možemo i pjevati.
 
I upravo to iskustvo mi je pomoglo da znanja o razvojnom mentalnom stavu primijenim u praksi, i na sebi zaista vidim stvarne pomake u načinu razmišljanja. Pomoću jednostavnih vježbi i blagog vođenja, na seminaru smo došli do toga da svatko od nas sam pred svima pjeva "O sole mio" punim glasom i stasom, stojeći na stolcu.
​
Ponovit ću, jer da mi je netko rekao ranije da će se to dogoditi, ne bih mu vjerovala.

​"O sole mio".
Svatko sam, s potpunom pozornošću svih ostalih sudionika.
Punim glasom.
Stojeći na stolcu.
 
I najbolje od svega?
Uživala sam!
 
Ima nešto jako oslobađajuće u tome da znaš da određenu aktivnost (u ovom slučaju, pjevanje) ne možeš napraviti "savršeno", i da si okružen ljudima koji će to napraviti i bolje i gore od tebe. Drugim riječima, da nisi poseban i da ne možeš (i ne trebaš!) uvijek biti najbolji.

​Oslobađajuća je odluka da ćeš svejedno to napraviti i sudjelovati.
I dati sve od sebe.
I to je ono što ti nitko ne može uzeti!
Mogu ti reći da ružno pjevaš, da pišeš gluposti, da su ti slike bezveze i da ne radiš ništa revolucionarno.
​Mogu ti prigovoriti što žele, ali ti ne mogu reći da nisi probao, da se nisi izložio, da nisi napravio više od onih koji samo kritiziraju.
 
I znate što?

Većina nas ipak ima potrebu navijati za druge.
ŽELIMO da drugi uspiju i oslobode se, jer to i nama pokazuje što je sve moguće.
 
A znate kad je lakše i zabavnije navijati za druge?
Kad ti drugi zaista i stanu na stolac i pjevaju, bez obzira kako to zvučalo, unatoč strahu i sramu.
Drugim riječima, kad uđu u ono što Brené Brown naziva "arenom".
 
Ona se često referira na govor Theodorea Roosevelta, u kojem on kaže:

​Nije važan kritičar, čovjek koji ističe kako je snažan čovjek posrnuo, ili gdje je činitelj mogao činiti bolje. Zasluga pripada čovjeku koji je u areni, čije je lice narušeno prašinom i znojem i krvlju; koji hrabro stremi; koji griješi, koji posrne stalno iznova, jer nema truda bez grešaka i nedostataka; ali onom koji zaista teži učiniti potrebno; koji poznaje veliki entuzijazam, veliku posvećenost; koji se troši u vrijedne svrhe; koji u najboljem slučaju poznaje trijumf velikih postignuća, a u najgorem slučaju, ako ne uspije, barem ne uspije usuđujući se velebno, tako da njegovo mjesto nikad neće biti uz one hladne i plašljive duše koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.

Zato – dobrodošli u arenu.
 
A kako bi nam u toj areni zajedno bilo lakše, evo i dvije pouke koje izvlačim iz ovog iskustva:
 
1. Pomaže isprobavati nove stvari, čak (pogotovo!) i one za koje mislimo da nam "ne idu". 

Kad osjetite iskru znatiželje, poslušajte je. Prijavite se za tu radionicu, kupite taj materijal, odite na novi trening. Možda bude grozno, možda bude super, ali stjecanje tog iskustva u velikoj većini slučajeva bit će puno vrednije od stalnog premišljanja biste li nešto trebali napraviti ili ne.
 
2. Pomaže čitati priče i iskustva drugih ljudi. A i dijeliti svoja. 
​
Kao jednu od najvećih prednosti popularnosti društvenih mreža i blogova vidim upravo mogućnost praćenja životnih priča najrazličitijih ljudi, od kojih su se neki sasvim sigurno našli u situaciji o kojoj vi razmišljate, ili su imali neke karakteristike koje biste vi htjeli promijeniti kod sebe i uspješno radili na njima. Istražite različite hashtagove, nađite ljude koji su vam zanimljivi i dopustite im da vas ohrabre i podsjete da niste i nismo sami.

Ponavljam se, ali za mene je to zaista jako važna i vrijedna stvar – vidjeti kod drugih što je sve moguće, a istovremeno svojom životnom pričom i iskustvima doprinositi širenju spektra mogućnosti kod drugih.
Pa zar to nije super? :)

Sretno pjevajući,