O usuđivanju, strahu i široj perspektivi

Ova priča ima više razina.
Ova je oslikana poruka primarno trebala služiti meni kao podsjetnik za djelovanje unatoč strahu i kao odavanje priznanja svima koji se usude napraviti nešto do čega im je stalo ne znajući kakav će biti ishod.

Kao recimo mom prijatelju koji je pozvao curu koju je upoznao na jednom događaju i koja mu se svidjela na kavu.

Zvuči kao sitnica, zar ne?
"Pa zar nije to kako ljudi i idu na kave?"

Pa, možda i je, ali koliko nas se nije usudilo napraviti prvi korak, ili čak samo pristati na nečiji poziv ako nismo bili sigurni kako će ispasti?

Koliko nas se nije usudilo...
​
​Poslati prijavu za posao ako ne ispunjavamo 100% uvjeta? (Ovome su sklonije žene, ako vas zanima.)
Početi slikati ili crtati za svoj gušt ako se nismo opsežno educirali za to ili ako nas nisu zvali kreativnima dosad?
Pitati nekoga za savjet ili pomoć?

Puno se stvari ne usudimo, a trebali bismo. 

Ne "trebali" u smislu dodavanja još jednog tereta i "pravila za sretan život" (jer vjerujem da toga svi imamo i previše).

Nego trebali u smislu - a zašto ne bismo? 
Zašto pustiti strahu da upravlja, kad je on slijep i gluh i narcisoidan, zaljubljen samo u sebe? 

U trenucima u kojima ignoriramo taj strah - strah od sramote i izlaganja, ne strah koji nam čuva život - otvaramo si nove knjige i nove stranice, i sami biramo čime ćemo ih ispuniti.

I nekad to ispunjavanje nećemo dobro isplanirati, kao recimo ja na slici s početka posta.

Toliko sam se bila fokusirala na to da mi sve riječi stanu na lijevu stranu, da sam ih nagurala kako god je išlo.

A već trenutak nakon što sam ih nacrtala i malo se odmaknula, shvatila sam da me apsolutno ništa nije sprječavalo da ovo stvaranje proširim i na desnu stranu - ništa, osim granice koju sam si sama zacrtala.

I baš me razveselilo kad sam to shvatila, znate zašto?

Jer mi je sad trebao samo trenutak da vidim te dodatne mogućnosti, samo trenutak da uzmem širu perspektivu u obzir.
A nekad bi to možda bili dani, mjeseci, godine.
Neki ljudi to ne vide nikad!

Eto, zato me razveselilo.
Jer sam sretna na svom putu širenja perspektive i jer sam došla do toga da neke ovakve "pogreške" mogu vidjeti kao stvarne prilike za učenje, koliko god se male činile.

I jer me silno veseli ideja da svojom pričom i svojim radionicama mogu pomoći drugima u tome.

I, onda, što ako (si) kaže(š) DA? 😉

Uz tebe,